Ego i Ja-princip

Ja, naravno ja. Danas užasno nepopularno, prezrivo nazvano ''ego''. "Ego" kao moderni sinonim za sebičnost, samoživost, pomanjkanje empatije, bezobzirnost prema drugima.. ukratko, ''ego'' kao utjelovljenje sociopatije, pojava koju je potrebno gušiti i kositi, posebice u neuniformnom obliku budne svijesti o Bogu, kozmosu i Čovjeku. 

Pripremu za tu  suvremenu zamjenu ''ja'' s ''ego'' učinio je početkom XX. stoljeća u Europi drug S. Freud, veliki dužnik bečke B'nai Brith lože, prema vlastitom svjedočenju. Siroti ''ego'' je , prema njegovoj teoriji, hranjem i vođen ''podsvjesnim'' porivima pretežno seksualnog tipa, za svoj najvažniji zadatak imao riješiti se nekako ''superega'', očinskog principa, kroz metaforu parenticida, ocoubojstva.. Tako je jadno ''ego'' već u samom svom teorijskom začetku bilo osuđeno na sociopatiju, izručeno nesavladivim instinktima i motivirano ubilačkim porivima... I eto, danas smo tu smo gdje smo, ''ego'' posramljen stjeran u mišju rupu, osuđen unaprijed od uniformiranog mnoštva pseudoindividua kojima je danas, nakon stotinjak godina preodgoja, njihova isprana svijest postala nadomjestkom ''čiste savjesti'' s kojom se besramno diče.

Posve obrnuto od toga, jedan drugi mislioc, suvremenik i oponent ''psihoanalitičkih'' pokušaja uništenja ''ja'', na prvo mjesto u neposrednoj budućnosti čovjeka postavio je nužnost rađanja ''Ja-principa''. Steiner Rudolf, čovjek čije vrijeme tek dolazi, na vrhunac ljudskog razvoja stavio je ''ja princip'' zasnovan na Misteriju na Golgoti - kao pricip krajnje samopožrtvovnosti, unutrašnje spoznaje jedinstva s Ocemi budne svijesti o čovjekovom poslanju u kozmosu. 

 

Štajnerovsko ''Ja'' nema ama baš ništa zajedničko s kukavnim Freudovim ''egom'' opsjednutim strahom, krivnjom i neprekidnim mantrama samosažaljenja. Dok se freudovski ''ego'' utapa u subjektivizmu i nereflektiranim introspekcijama, štajnerovska ideja ''Ja principa'' teži prema objektivnosti. Taj ''Ja'' naoružan je ponajprije oštricom intelekta, ili, ako netko više voli sjetiti se sv Pavla, ''mačem Logosa (Riječi)" - nipošto ne kao hladni intelektualizam ili, ne  daj Bože, nerazumni ''razum'' prosvjetiteljstva, nego kao intelekt koji je, podvrgnuvši se autoritetu božanske promisli, u sebe upio taj autoritet i postao njime.Drugo obilježje tog ''ja-principa'' je sve beskrajnije milosrđe prema drugim ljudskim bićima, bićima naše vrste. Ne beskorisno razlijevanje kojekavih osjećaja, nego djelatna milost, nalik Božjoj, koji razumije, oprašta, otpušta i tješi. Milost i spoznaja, kao sumpor i živa, dva najjača alkemijska reagensa u transsupstancijaciji bića.