LANIFICA DOMISEDA
...dok sam doma sjedila i prela...
OSOBNO JA
Evo, ovo lijevo na slici sam ja, u zagrebačkom tramvaju, proljeća Gospodnjega 2014.
Mala velika glava koja se vidi u krupnom planu je glava mog prvog unuka. Ovdje on ima nepune tri godine. Dodir, pogled i pomisao na moje unuke ispunjava me najvećom srećom. Napokon sam postala Baka. Kad bolje razmislim, tome je težio bitan dio mog unutrašnjeg života od početka.
Ja sam prilično stara duša. Rodila sam se puna doživljaja, dojmova i iskustava, i toga se čak u određenom smislu sjećam. Došla sam na svijet, kako se to lijepo kaže na hrvatskom jeziku, dakle, stigla sam na svijet krajem veljače jedne okrugle godine u drugoj polovini XX. stoljeća. Već ovdje, međutim, činjenice postaju nesigurne, i s kalendarima je muka kojoj više nitko ne zna doskočiti. Veljača, ako je to uopće veljača, po svakom je zdravom razumu na kraju nekog prirodnog tijeka godine, a ne na njezinom početku. Slažem se da ima tu i skrivenih stvari, i da ima nekog smisla u tome da se zimski suncostaj označi kao nevidljivi začetak Sunčevoga kruga, duboka zimska tama da bude rađaonom očekivanoga svjetla, a neravnoteža da bude preduvjet uvijek iznova uspostavljane ravnoteže.. Kako bilo, moja je energija te ''veljače'', ovijene velom niskih pramenova magli, zaustavljena mrazovima i injem, oduvijek bila poprilično slaba. Zimska djeca posve su drugačija od djece drugih godišnjih doba, umotana u svoj ozareni oblak iz kojega vire samo njihove radoznale blistave oči...
...Tako da, zbog te niske energije, sve što sam u životu činila morala sam činiti uz pomoć 'moći sna', sanjanjem i sanjarenjem kao kroz san. Najbudnija u samom trenutku buđenja. Sanjala sam da jesam, pa se onda to i ostvarivalo.
Suncostaj
Oblak neznanja
Ako želiš znati što sam novo smislila, upiši se ovdje:
Na drugoj slici, ovoj u zaglavlju bloga, to sam isto začudo ja, na Interliberu u Zagrebu u studenome 2013. godine. Metar štanda ljubazno nam je ustupio Kašmir, nakladnik dječjih knjiga. Doista, da sam smišljala, ne bih mogla pronaći bolje mjesto za knjige Zadruge Eneagram koju sam osnovala 2006. s jednim Petrom Panom i jednom Pepeljugom. Te knjige, njih desetak-petnaestak, po kojima tobože brižno prčkam, nastale su iz gotovo dječjeg oduševljenja kada sam, u poznoj dobi, doznala kako ni dijalektički materijalizam a ni dijalektičko suvremeno kršćanstvo, nisu zadnje što Duh Istine ima reći, sada i vazda. Knjige koje prevodim, pišem, uređujem i izdajem, ne samo što nisu 'komercijalne', one su nijekanje samog smisla 'trgovine'. U to ime, slavim držeći u ruci čašu crnog vina...! Žene povremeno moraju popiti čašu crnoga vina zato što od njega našim žilama prostruji jedan 'spleen', poput tamnosivih brzih kišnih oblaka, odnosno, kako je to opisivao Kornelije Agripa iz Nettesheima, kao dim ugašenog stijenja svijeće. Taj spleen sagorijeva u nama nakupljeno smeće prisilnih slika, utisaka i asocijacija i čini nas, primjerice kao mene ovdje, veselima što ne ovisimo o 'tržištu', 'konkurenciji', 'produktivnosti', i svim tim drugim izmišljotinama, nego visimo, o-visimo, o Logosu koji bijaše od Početka.