Freska Lanifica domiseda u Zagrebu

 

Zbilja mi je milo kad iskrsne, tu i tamo, posve slučajno i očekivano nezapaženo, poneka Lanifica domiseda u Hrvatskoj. U Zagrebu, pače. 

Evo, ova ovdje ''otkrivena'' je u 'Yutarnjem listu'' prije mjesec dana, a ne bi ni bila da nije   počela otpadati u komadima vlažne žbuke s desetljećima prokisnutog krova današnjeg Etnografskog muzeja. 

Sad, valja priznati da tih fresaka  koje padaju po glavama ima po svoj prilici nebrojeno, diljem Lijepe naše. Zapravo je pravo čudo da još uopće i ima bilo čega starijeg od 70 godina, odnosno od ''oslobođenja''. "Damnatio memoriae" nakon 1945. nije nužno moralo biti izvedeno rušenjima, čupanjem, trganjem i paljenjem: često je bilo posve dovoljno prepustiti taj posao zubu vremena...

No, natrag na Nebesku Prelju: tko zna što su o tom liku mislile kumrovečke etnografkinje kojima je iza rata bila predana na upravljanje naša baština, i kojima je jedan od prvih zadataka bio usvajanje i primjena metode ''historijskog materijalizma'' u znanosti? Ako je suditi po kasnijim popularno-etnološkim radovima kumrovečke znanstvene škole, recimo, zbirka ''Kudjelja i vreteno'', vjerojatno im je prva pomisao bila da se autor Oton Iveković, tamo neke 1904.g., penjao nebu pod oblake eda bi naslikao kakvu skrivenu ''narodnu'' pornografiju..? Kumrovečka škola, naime, teško može zamisliti da bi tankoprsta djeva koja prstićima draška vreteno mogla biti štogod drugo nego partizanka Mara koja drugu/drugovima olakšava šumske dugodnevnice....